Primjećujem kako se neki odnosi jednostavno raspletu sami od sebe.
Ne zato što je netko kriv, nego kao da svemir tiho klikne, promijeni kanal i odjednom više ne čujem isti ton.

Nekad prije bih to zvala gubitkom, a danas to vidim kao promjenu frekvencije.
Ja sam, očito, počela vibrirati na drugoj valnoj duljini, a ta neka druga osoba je ostala na staroj postaji.
I nema tu ni ljutnje ni tuge. Samo različiti ritmovi postojanja.

Nekad mi dođe da se vratim, da ponovno „popravim“ to staro prijateljstvo ili vezu.
U tim trenucima se sjetim da ne možeš popravljati ono što ti svemir više ne emitira.
Nema smisla pokušavati oživjeti stari signal kad antena sada prima nešto sasvim drugo.

Pustila sam prijateljstva koja su prestala biti prijateljstva.
Pustila sam veze koje su prestale biti veze.
I ne zato što mi nije stalo, nego zato što su završile svoju epizodu u mojoj stvarnosti.

Ponekad se nasmijem i pomislim – možda smo se samo prebacili u različite paralelne verzije stvarnosti.
U jednoj smo još zajedno u šetnji Maksimirom, a u drugoj se samo sjetimo jedno drugoga kad Mjesec malo čudno zrači.
I sve je to ok.

Kad pogledam iz kvantne perspektive, ništa se zapravo ne gubi.
Energija samo promijeni oblik, i odnosi se transformiraju u iskustvo, u mudrost, u mir.

Zato, kad osjetim da nešto više ne pleše sa mnom, ja više ne forsiram ritam.
Samo se zahvalim, nasmijem i pustim. Naučila sam, premda nije uvijek najjednostavnije.

Jer sve što stvarno pripada mojoj frekvenciji, uvijek nađe način da se vrati.

A sve ostalo… neka vibrira tamo gdje mu je dobro.
Ono što je moje, uvijek zna put natrag.