Kad prihvaćanje postane čin ljubavi

Tvoj rođendan me potaknuo na ovu temu. Pjesmu sam poslušala desetak puta, rasplakala se od prilike isto toliko.
Postoje rečenice koje dugo stoje negdje između srca i grla. Neizgovorene, a glasne. Teške, a istovremeno pune nježnosti. Ova je jedna od njih.

Tata, fališ.

Dvadeset i četiri godine.
Kažu da vrijeme pomaže, da zaglađuje rubove boli, da naučiš živjeti s tim. I možda je to istina, ali nitko te zapravo ne pripremi na to kako izgleda taj proces iznutra. Nije to ravna linija. Više su valovi. Nekad sam mirna, a nekad me preplavi sve odjednom. Ljutila sam se dugo, još duže bila tužna. Počela pričati o tebi na terapiji 15 godina kasnije. Teško je sad shvatiti zašto mi je trebalo toliko vremena, jednostavno nisam mogla, ili htjela, pogledati tu ranu.
Sve mi nedostaje. Miris, sjećanje, rečenica koju sam zaboravila da postoji. Nadimak kojim si me znao zvati, istina- voljela bih da je bilo češće, a ja bih se rastopila. Lutko.

U tim trenucima često tražim odgovore. Zašto? Jel moglo drugačije? Jesam li rekla sve što sam trebala?
Možda sam ti trebala reći da te volim češće pa bi imao veću volju za životom. Možda sam trebala biti bolja.
Donio si odluke koje nisam mogla shvatiti ni prihvatiti. A sve sam ti sličnija. To je tako u životu. Mozak priča priču, ali duša je svakako pobjednica.

A onda, polako, gotovo neprimjetno, počne se pojavljivati drugačija misao: možda nije na meni da razumijem sve izbore. Svakako nije na meni da na bilo koji način osuđujem put koji nije bio moj.

Jer ipak, ti si bio redatelj svog života.

To je teška, ali oslobađajuća istina. Svatko od nas nosi svoju priču, svoje odluke, svoje borbe koje drugi nikada neće u potpunosti vidjeti. I koliko god voljeli nekoga, ne možemo živjeti njegov život umjesto njega. Ne možemo birati umjesto njega. Možemo samo pokušati razumjeti ili, kad to nije moguće, naučiti prihvatiti.

A prihvaćanje nije odustajanje. Nije zaborav. Nije ni opravdavanje svega.

Prihvaćanje je tiha odluka da više ne nosiš teret pitanja na koja nema odgovora.

To ne znači da nema mjesta za zamjeranje. Ima. Ono je dio ljubavi, koliko god to zvučalo kontradiktorno. Jer realno, zamjeramo samo onima koji su nam značili. Onima koje smo voljeli.
Ali s vremenom, ta zamjeranja počnu gubiti oštrinu. Kao da ih život sam pegla, malo po malo.

I onda sam u nekom trenutku shvatila da ne mora sve biti savršeno posloženo da bi bilo mirno.

Mogu biti zahvalna i istovremeno imati nerazriješene osjećaje. Mogu voljeti i istovremeno učiti kako otpustiti.
Mogu nositi uspomene bez da me one svaki put slome.

I tu negdje dolazi najvažniji dio priče.

Na meni je da budem redateljica svog života. Svi drugi su sporedni glumci.

To nije mala stvar. To je odgovornost, ali i prilika. Jer unatoč svemu što sam izgubila po putu, ostaje mi prostor da biram kako ću dalje. Kako ću voljeti. Kako ću opraštati. Kako ću živjeti.

Možda ne mogu promijeniti prošlost, ali svakako mogu odlučiti kakav odnos želim imati s njom.

I možda je to najbliže što možemo doći onom miru kojem generalno težimo. Ne znam.
Znam da sam mirnija nego prije 10 ili 4 godine. Znam da sam u godinama kad si ti odustao od svog života. Isto tako znam da mi je žao što ne možemo skupa proslaviti tvoj rođendan, ali ok. Prihvatila sam. Sa mnom si svakodnevno, više nego ikad pričam s tobom. Više nego ikad uviđam sličnosti.

Zato, tata – fališ. I falit ćeš uvijek, na neke tihe, svakodnevne načine. Tvoj glas, tvoji pokreti, smijeh, pa i onaj pogled kad nije sve onako kako si zamislio.

Ali učim.

Učim prihvatiti. Učim otpustiti. Učim živjeti.

I negdje duboko vjerujem da bi ti to bilo dovoljno.