Život nakon ayahuasce

Što se zapravo mijenja nakon ayahuasce

Nakon ayahuasce nisam postala netko drugi.
Postala sam svjesnija onoga što već jesam.
Mirna. Mirnija.

Promjene koje su se dogodile nisu bile dramatične ni nagle.
Došle su tiho — kroz svakodnevne situacije.
U načinu na koji reagiram, postavljam granice, biram odnose i brinem o sebi.

U ovom tekstu pišem upravo o tome.
O životu nakon ceremonije.
O onome što se mijenja kada iskustvo završi, a stvarni život nastavi teći.

Ljudi me često pitaju što se točno promijenilo nakon ayahuasce, kao da očekuju veliki odgovor — nešto vidljivo i mjerljivo.
Istina je da se promjene nisu dogodile odjednom, niti su bile spektakularne.
Bile su tihe i postupne.

 

Nema naglog prosvjetljenja

Nisam se probudila prosvijetljena.
Nisam prestala imati loše dane.
Nisam postala „bolja verzija sebe“.

Postala sam iskrenija verzija sebe.
Postala sam osoba koja je mirnija, puno bolje spava i svjesnije bira ljude s kojima provodi vrijeme.

 

Intuicija, granice i biranje mira

Intuicija mi se pojačala.
Počela sam ranije osjećati kada mi nešto ne odgovara.
Počela sam slušati tijelo prije nego što se um uključi sa stotinama razloga zašto bih nešto ipak trebala izdržati.

Počela sam ranije odlaziti s mjesta i iz odnosa koji mi više nisu odgovarali.
Počela sam govoriti „ne“ bez potrebe da se opravdavam.
Birati mir umjesto poznatog kaosa.

 

Ayahuasca ne popravlja život

Ono o čemu se rijetko govori jest da ayahuasca ne „popravi“ život.
Ne donosi čarobna rješenja.
Ona pokaže gdje samoj sebi okrećeš leđa — i onda te pusti da ti djeluješ.

 

Najteži dio dolazi nakon ceremonije

Najveći izazov za mene nije bio ono što sam doživjela tijekom ceremonije, nego ono što je došlo nakon.
Premda je svaka ceremonija bila izazovna sama po sebi.

 

Strah se pojavio u onom dijelu mene koji se ne želi vratiti u poznato.
Pitanje je bilo jednostavno, ali teško:
hoću li se, kad postane neugodno, vratiti starim obrascima koji su mi nekad služili, ali me više ne hrane?

 

Nema učitelja koji te prati kući.
Nema vodiča koji stoji uz tebe u svakodnevnim situacijama.
Postoji samo život — i odluke koje u njemu donosiš.

 

Za one koji nikada nisu bili na ceremoniji, i možda nikada neće, važno mi je reći jedno:
ne moraš ići tim putem da bi se susrela sa sobom.

 

Ali moraš biti spremna stati.
Stati s bježanjem.
Stati s pričama koje si govoriš o tome tko moraš biti da bi bila voljena.
Početi vjerovati sebi.

 

Ayahuasca nije početak hrabrosti.
Ona je samo ogledalo.

Ako ne osjećaš poziv, to ne znači da si manje hrabra.
Možda je tvoj put drugačiji.
Sporiji.
Tiši.
Jednako vrijedan.

 

Ono što i danas nosim sa sobom nije odgovor, nego osjećaj.
Osjećaj da ne moram žuriti.
Da ne kasnim sa životom.
Da ne moram biti ništa drugo osim prisutna.

 

I to je ono što pokušavam živjeti i danas.
Ne savršeno — nego svjesno.